U hamamu Bošnjačkog Instituta 7. marta 2024. godine održana Javna tribina VKBI “Zdravstvo u opkoljenom Sarajevu”

Nakon pozdrava gostiju uvodno izlaganje prezentirala je prof  dr Ajnija Omanić. U svom referatu dr Omanić je opisala  da je rat počeo  05.04.1992. godine kada su na  ulicama grada pojavili naoružani ljudi sa čarapama na glavi  te plakati sa neprimjerenim sadržajima. Grad je osvanuo  blokiran. Sve komunikacije su bile prekinute uključujući  saobraćaj. Zdravstveni radnici nisu mogli ići na posao. U okolini grada čula su se puškaranja i počeli su dolasci  stanovništva u Sarajevo  sa smještajem kod  rodbine, prijatelja, u slobodne prostore. Navela je da su se zdravstveni radnici javljali u mjesne zajednice, teritorijalnu odbranu i počeli otvarati privremene ambulante  za rad. Organizovane su prve demonstracije  pa su prve žrtve bili zdravstveni radnici dr Suada Dilberović, Dr Silva Rizvanbegović,  Olga Sučić. Nastala je spontana organizovanost zdravstvenih radnika .ali i odlazak istih po raznim osnovama. Tako je ostao dio klinika KCUSA (ranije UMC-a) bez kadra pa su primljeni  mlađi kadrovi. U Državnoj bolnici je veliki broj vojnih zdravstvenih radnika 10 maja 1992godine  definitivno je napustio bolnicu.   25.maja 1992 godine Vojna bolnica je preimenovana u Državnu bolnicu, na čelu sa direktorom dr. Bakirom Nakašem.

O „nemogućim uslovima  za rad“  Sarajevski hirurzi su  radili na spašavanju ranjenih i povrijeđenih, istakla je dr Ajnija Omanić i prof dr Faris  Gavrankpetaanović. Zdravstvene ustanove  su stalno granatirane a KCUS  i Klinika za plućne bolesti – Podhrastovi  su bile vrlo blizu linije razdvajanja (KCUS je granatiran 375 puta, Državna bolnica  dvijestotine puta) Najteže je bilo  poslije smrtonosnih stradanja naroda na mjestima okupljanja, odlaska po vodu, preuzimanju  hljeba ili podjeli humanitarne pomoći. Prikazan je film o masakrima u Sarajevu i na Dobrinji u toku izlaganja učesnika tribine, prof dr Faris Gavrakapetanović; je opisao rad hirurga  i izvan Sarajeva. Otežavajuće okolnosti za rad hirurga bile  su nedostatak struje, vode, hrane, grijanja, lijekova kao i nepovezanost hirurške službe sa pratećim službama.

Ranjenici su  dovoženi sa teškim povredama nanesenim granatama jake energetske  moći, u stanjima šoka, sa velikim površinama  mišićne mase, sa oštećenjima kičme, trbuha zdjelice sa pratećim organima. U početku je smrtnost  bila 12% ranjenih i 6,5% povrijeđenih da bi pri kraju rata  bila svedena na respektabilan  procenat. Dr Bakir Nakaš uspješno je  organizirao rad sa 35 ljudi koji su ostali  u Državnoj bolnici poslije odlaska vojno angazovanih lica. S ciljem „Iz minimuma u maksimum“ obnovio je Državnu bolnicu. U istoj je proizvedeno na stotine litara infuzionih  rastvora, kapi i masti, razvili su SARAFIKS – spravu za imobilizaciju  povreda velikih kostiju, koristili fizički kiseonik proizveli  univerzalni dezinficijes DIASEPT. Dr Abdulah Nakaš postao je glavni hirurg  Armije RBIH. Državna bolnica  Sarajevo  je  dobila Šestoaprilsku nagradu, za  konstrukciju, inovatorstvo  Sarafiks 13 novembra 1995.godine  u Briselu Dr Šukrija Đozić, dr Raib Salihefendić i ing Enes Baralić; dr Abdulah  Nakaš dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Srajeva

Akad prof dr Zehra Dizdarević prezentirala je istorijat nastanka  Klinike  za plućne bolesti  faze organizovanja, kadar koji je radio do njenog   imenovanja na  mjesto šefa klinike. Kao specijalista pneumoftiziologije i  subspecijalista  imunologije  posvetila se savremenoj dijagnostici i liječenju   hroničnih obstruktivnih bolesti pluća, sarkoidozi, tuberkulozi, rezistentnoj tuberkulozi, malignim procesima  na plućima te ratnim povredama  plućnog sitema. Neumorno se  trudila da obezbjedi  laboratorije  za  dijagnostiku u Klinici  i iznalazila mogućnosti nabavke svega  što je potrebno  posebno kada su u pitanju zarane  bolesti pluća, nabavka  lijekova , aparature za  funkcionalna ispitivnja, uvela novu metodu liječenja TBC DOTS. Dograđen je dio  klinike za liječenje rezistentnih na  tuberkulozu, napravljen lift unutar klinike. Kao ekspert za bolesti pluća  bila je konsultant Ministarstva zravstva,  od kantonalnih do nivoa FBIH; humanista i dobitnik Šestoaprilske nagrada Grada Sarajeva, personalno i u grupi.

Dr Joussef Hajir prezentirao je  događaje i okolnosti  kako je nastala bolnica u ratu – Bolnica Dobrinja. Pošto je stanovao   podalje od centra grada Sarajeva  radi sigurnosti  otišao je kod prijatelja  sa porodicom u Dobrinju. Tamo je došlo do požara u jednoj školi „Simon Bolivar“. Bilo je povrijeđnih  kojima  su pružali prvu pomoć zdravstveni radnici  koji su se tu zatekli kao i dr Hajir. Pošto su bili opkoljeni neprijateljskim  snagama uspostavili su  razgovor sa  generalom Ismetom Hadžićem  najodgovornijom vojnom osobom u Dobrinji. Ponuđen  je privremeni smještaj dr Hajiru, osnovana  je prijemna ambulanta u prostorijama  stomatološke ordinacije i u saradnji sa Teritorijalnom odbranom  dovoženi su povrijeđeni i ranjeni. Svi koji su imali lijekova donosili su u ambulantu koja se širila prostorno  kao dom zdravlja a razvojem pojedinih disciplina i popunjavanjem opreme vremenom su sve vrste usluga  pružane a teške ranjenike otpremali su na KCUS i u Državnu bolnicu. Saradnja je bila odlična.

 O Bolnici Dobrinja  novinari su širili informacije. Bolnicu su posjetile brojne ličnosti iz političkog zdravstvenog ekonomskog i kulturnog života. Saradnja svih zaposlenih i posvećenost radu proslavila je Bolnicu Dobrinja i njen kadar u svijetu. Dr  Hajir je dobio brojne nagrade, priznanja, plakete ,među njima i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Bolnica je nastala 1992-radila do 1999. godine a poslije zatvaranja svi su prešli na rad u KCUS, Državnu bolnicu – dr Hajir je zahtjevao da svi budu zbrinuti.

Dr Fahrudin Kulenović je  govorio o problemu napuštanja zdravstvenih radnika u toku rata, odnosno vanrednih stanja. Naglasio je da  biti disident  zdravstveni radnik je  teški prekršaj u zdravstvu  „teži“ nego u „vojsci“.Iz djelatnosti zdravstva treba „ispustiti , izbaciti politiku“ Disident u zdravstvu kod nas je velika  greška . Oni koji su napustili zemlju kad je najteže nagrađeni su povratkom u zemlju najboljim rukovodnim radnim mjestima.

Učesnici javne tribine su prof dr Faris Gavrankapetanović, ak. prof dr Zehra Dizdarević, dr Bakir Nakaš, dr Joussef Hajir, prim dr Fahrudin Kulenović. Svi učesnici  trbine bili su direktori zdravstvenih ustanova u toku rata u BIH 1992-1995 godine, specijalisti sa po dvije specijalizacije odnosno subspecijalisti sa najreprezentativnijim nagradama i priznanjima u zemlji i inostranstvu. Tribinu je moderirarla prof dr Ajnija Omanić.