JEZIK BOSNE – VRIJEME RAZOTKRIVANJA NAUČNIH ISTINA
Tridesetogodišnji jubilej Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca poklapa se sa jednim drugim, za državu Bosnu i Hercegoviu i bošnjački narod, također važnim „jubilejem“, a koji se odnosi na intenzivna tridecenijska istraživanja i normiranja jezika Bosne, odnosno bosanskog jezika, kako ga je sama historija precizno imenovala.
Proces normiranja bosanskog jezika, ako ga pratimo historijski, imao je svoju specifičnu krivulju. Naime, bosanski jezik se, kao lingvistička evolucijska tvorevina, i kao normirani gramatički sistem, prvi put ne pojavljuje u ovom našem vremenu, već je on historijski naslijeđen fenomen koji praktički „izranja“ onda kad tome pogoduju vanjske okolnosti, društvene i političke, a „ponire“ onda kad ga te iste okolnosti potiskuju, guše, odbacuju, negiraju. Uprkos svim tim historijskim mijenama bosanski jezik opstaje kao neoboriv lingvistički fakt, sa jedne strane, i kao jezik bošnjačkog naroda, sa druge strane, jezik na koji taj narod ima svoje neprikosnoveno pravo, a to njegovo pravo niko mu ne može uskratiti. Čak mu se to pravo ne može uskratiti ni unutar samoga toga naroda, u čijem jednom nemalom dijelu još uvijek postoje kolebanja oko samoga vlastitog jezika, oko njegovog naziva čak, što je svojevrstan bošnjački apsurd. Ta kolebanja prije svega su rezultat neznanja o sebi, a potom su i refleksi raznih drugih naslijeđenih kompleksa, predrasuda i ograničenosti, kratkovidosti i kulturnog nesnalaženja i političke uskosti, tendencioznosti i manipuliranja vlastitim jezikom, odnosno njegovim negiranjem, čemu su skloni čak i tzv. intelektualci, ili, što je još gore, tzv. angažirani intelektualci iz redova samoga bošnjačkog naroda, koji na grbači negiranja kulture i jezika vlastitog naroda utemeljuju svoje karijerističke pozicije. Bosanskom jeziku kroz njegovu hiljadugodišnju historiju radilo se o glavi iz raznoraznih pravaca, na njega se „pucalo“ iz svakojakih busija, podmetalo mu se sve i svašta, zbog mnogo čega raznim usijanim glavama njegovo postojanje i njegova neosporna historičnost nisu nimalo odgovarali, ma koliko jasno Povelja Kulina bana iz 1189. godine kao najstariji pisani spomenik svih naroda našeg okruženja nedvosmisleno svjedočila neospornost te historičnosti. A glavni razlog uvijek je bio taj što im zbog mnogo čega nije odgovarala ni Bosna kao autentični kulturni prostor, pa tako ni bosanski jezik, čija je matica u toj istoj Bosni, a koji je u stvari najvjerodostojniji iskaz te autentičnosti. Taj njen jezik je i glavni pokazatelj autentičnosti i samosvojnosti toga prostora i te i takve Bosne, kao države i kao kulturnohistorijske cjeline. Uprkos svim tim vanjskim procesima koji nisu nimalo išli naruku bosanskom jeziku, on se razvijao neprekinuto u nekoliko svojih pravaca. Smjerovima takvog njegovog razvoja danas se naučno bavi bosnistika, koja na čvrstim temeljima bosanske jezičke građe i naučnih zaključivanja sve više produbljuje naša znanja o tome jeziku. Sa druge strane, teče i rad na normiranju toga jezika, tako da smo, naročito u posljednjih dvadesetak godina, svjedoci sve sigurnijeg uobličavanja norme toga jezika, mada u tom smislu ima još dosta neurađenoga posla i mnogo praznina, nejasnoća i nesporazuma.
Svi ti procesi snažnije su krenuli upravo 1992. godine, u sklopu poznatih događanja na širen balkanskom prostoru, pogotovu vezano za agresiju na Bosnu i Hercegovimu i stravične zločine koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom, te za pokušaje fizičkog i kulturnog genocida nad tim narodom. Taj kulturni genocid uvijek je bio u tijesnoj vezi sa bosanskim jezikom kao jezikom Bosne i Bošnjaka, tačnije sa pokušajima da se on negira, srazmjerno bezuspješnim težnjama da se i sam bošnjački narod negira i marginalizira. Na sreću, ni jedan ni drugi vid genocida nisu doveli ni do fizičkog ni do kulturnog uništenja naroda, mada je Bosna i Hercegovina kao državna tvorevina ozbiljno uzdrmana, pa i sam bošnjački narod je sa velikim svojim, i političkim i kulturnim, problemima ušao u XXI vijek. Bosnistika, kao nauka o bosanskom jeziku, utemeljuje i naučni proces historijskog objašnjavanja, proučavanja i normiranja toga jezika. Dvije predagresijske knjige o bosanskom jeziku na svjevrstan način najavile su daljnja zbivanja u vezi s tim jezikom. Uoči same agresije na Bosnu i Hercegovinu, godine 1991., objavljene su dvije knjige koje su uopće u našoj ondašnjoj naučnoj produkciji značile veliku novinu; to su knjige Jezik Bosanskih Muslimana Dževada Jahića i Bosanski jezik Senahida Halilovića. Nakon pojave Rječnika karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića 1993. godine, ubrzo se pojavljuju i prve školske „ratne“ gramatike bosanskog jezika, da bi 1996.godine iz štampe izišao i Pravopis bosanskoga jezika Pravopisne komisije od 18 članova što se potpisala na tekst one verzije pravopisne norme koju je uradio Senahid Halilović. U Trilogiji o bosanskom jeziku autora Dževada Jahića, objavljenoj 1999. godine, po prvi put je dato cjelovitije naučno utemeljenje historičnosti samoga bosanskog jezika. U normativnom smislu za savremeni bosanski jezik najznačajnija je godina 2000., dakle sami početak XXI stoljeća, kad je iz štampe izišla i prva moderna Gramatika bosanskoga jezika, trojice autora: Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Ona se pojavljuje 110 godina nakon štampanja prve Gramatike bosanskog jezika iz 1890. godine, koncipirane u duhu Kalajeve politike bosanske nacije kao trokonfesione tvorevine. Taj naučni događaj iz 2000. godine značio je i definitivni ulazak bosanskog jezika u društvo ravnopravnih savremenih slavenskih i evropskih standardnih jezika. Dvije godine prije toga, godine 1998., u Bihaću je održan Simpozij o bosanskom jeziku, prvi te vrste u historiji ovog jezika,koji po svome značaju i dalekosežnim zaključcima za bošnjački narod i za sam njegov jezik ima svakako neprocjenjiivu historijsku vrijednost, kakvu je npr. za srpskohrvatski jezik svojevremeno imao poznati Bečki književni dogovor iz 1850. godine. Na tome simpoziju doneseno je nekoliko vrlo važnih i obavezujućih zaključaka, među kojima je praktički najznačajniji onaj koji se tiče principskog odnosa spram bosanskog jezika, a koji se svodi na zaključnu konstataciju ovog skupa i općeprihvaćeni fakt „da je bosanski jezik standardni jezik koji u zajednici slavenskih jezika stoji naporedo sasrpskim i hrvatskim jezikom.“ Na tom skupu jasno su definirani kratkoročni i dugoročni zadaci izrade gramatika, rječnika i pravopisa bosanskog jezika. Time je bosanski jezik u stvari ušao u svoju prvu naučno utemeljeniju, lingvistički i normativistički razrađeniju i organiziranu fazu standardiziranja, koja se praktički uspješno privodi kraju baš u ovo vrijeme, zaključno, dakle, sa završetkom druge decenije XXI vijeka.
U toj početnoj fazi normiranja bosanskog jezika, tačnije početkom drugog decenija XXI vijeka, počinju izlaziti i prvi, leksikografski cjelovitiji i moderniji, rječnici bosanskog jezika, od kojih višetomni Rječnik bosanskog jezika predstavlja dosad najkompleksniji i najširi zahvat u leksičko blago bosanskog jezika i najveći istraživački poduhvat u bosanskom jeziku koji je dosad urađen.
Sve ove magistralne pravce i napore bosnistike na svoj način je kontinuirano pratilo i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, da bi ta naša značajna instutucija organizirane naučne misli i akcije u posljednjih nekoliko godina i najkonkretnije preuzela na sebe brigu oko rada na tome rječniku i njegovog postupnog objavljivanja. I ovom prilikom, uz obilježavanje tako značajnog jubileja, kao autor višetomnog Rječnika bosanskog jezika,toj našoj važnoj instituciji odajem puno priznanje i poštovanje i iskazujem svoju iskrenu zahvalnost.
akademik prof.dr. Dževad Jahić