Politika vladajućih političkih srpskih elita čiji je glasnogovornik Milorad Dodik jeste kontinuirani genocidni projekat čiji je cilj stvaranje „Velike Srbije“

Višemjesečni javni nastupi i retorika koju koristi Milorad Dodik, kao politički reprezent političkih vladajućih srpskih elita, puni su mržnje, islamofobije, historijski fabrikovanih nacionalističkih neistina i u potpunoj su suprotnosti sa  temeljnim dokumentom koji je temelj stvaranja i izgradnje moderne zajednice evropskih država – Evropske deklaracije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Svakako, nedavne izjave mađarskih dužnosnika čiji je lider predsjednik Mađarske Orban, istupi desničarskih parlamentaraca u Francuskom parlamentu, koleriraju sa stavovima Dodika i njegovih ideologa iz Srbije. Bliska evropska prošlost II svjetskog rata upućuje nas da nakon radikalnih nacionalizama dolazi fašizam.

Neophodno je, radi informisanja javnosti u cijelom regionu i šire, podcrtati nekoliko relevantnih historijskih činjenica, koje su općepoznate u cijeloj Evropi, a koje se jedino osporavaju i falisificiraju u velikosrpskom ideološkom krugu, a čiji je eksponent i glasnogovornik u regiji Dodik a u Europi Viktor Orban.

Sva relevantna dostupna dokumentacija, artefakti, materijalno kulturno-historijsko naslijeđe bez ikakve dvojbe svjedoče i potvrđuju postojanju Bosne kao stare europske zemlje (banovine, kraljevine) i njen starosjedilački autohtoni narod – Dobre Bošnjane. Taj narod, od najstarijih vremena i pisanih tragova, preko ranog srednjeg vijeka do zauzimanja Bosne od strane Autro-ugarskog carstva 1878. godine nastanjuje jedan narod (Bošnjani, Bošnjaci) sa različitim vjerskim pripadnostima – pripadnici crkve bosanske, rimo-katolici, grčko-pravoslavni, a od osmanskog perioda i muslimani. Ono što su proživljavali i doživljavali naši preci u Bosni – dobri Bošnjani, zbog svoje vjerske određenosti kao pripadnici i sljedbenici Crkve bosanske, a radilo se o njihovom proganjanju i prokazivanju kao heretika od strane katoličkih papskih sljedbenika (jer su bili označeni kao krivovjerni kršćani), od XIX stoljeća to proživljavaju i preživljavaju Bošnjaci muslimani, zbog islamske vjerske pripadnosti. I danas su Bošnjaci, kao stari europski narod, zbog svoje vjere, izloženi „herezi“ od strane nacionalističkih: političkih, akademskih i u manjoj ili većoj mjeri pojedinih crkvenih krugova. A nužno je spomenuti da kolijevka niti jedne monotesitičke religije judaizma, kršćanstva i islama nije Europa već bliski istok. Kakav paradoks današnjice!

Očigledno je potrebno pojasniti odakle ovaj stereotip, odnosno zašto se Bošnjacima, kao starosjedocima Bosne i Hercegovine (ali i Bošnjacima u susjednim državama), gotovo dva stoljeća nameće ova krivnja, koja za posljednicu nema neko retoričko omalovažavanje ili vrijeđanje, već za posljedicu ima niz, gotovo dvostoljetnih, sistematskih provođenja najstrašnijih zločina, protjerivanja, otimanja njihove zemlje, konstantni udar na njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Svi aktuelni velikosrpki, kao i velikohrvatski, državni nacionalistički ciljevi svoje korijene imaju u XIX vijeku, periodu kada je u Evropi, pa tako i na Balkanu, došlo do stvaranja nacionalnih država. Srpska nacionalna država nastala je na temeljima osmanskog smederevskog sandžaka, dok je Hrvatska, kao država nakon berlinskog kongresa bila u AU carstvu država Hrvata, Dalmata i Slavonaca, potom ušla u sastav Kraljevine SHS 01.12.1918. godine, da bi se tek u drugoj polovini Kraljevine nacionalno oblikovala u ono što danas znamo kao Hrvatska (Banovina Hrvatska).

Bosna (i Hercegovina) je raspadom Osmanskog cartva ušla u sastav Austro-ugarske monarhije, u svojim manje-više historijskim granicama (izuzimajući novopazarski sandžak i dio primorja, koji su ostali van Bosne), sa svojim jednim, tada Bošnjačkim, narodom različitih vjerskih opredjeljenja. Ovo je najlakše (pored enormnog broja drugih historijskih dokumenata, posebno iz franjevačkih, dubrovačkih, mletačkih, osmanskih arhiva)  dokazati dokumentom iz srpske historiografije – Načertanije iz 1844. godine, autora Ilije Garašanina (govori o jednom narodu Bošnjacima sa tri vjere). Ovaj dokument svoju transformaciju i nadgardnju doživio je kroz dokument SANU „Memorandum“ (1986. godina), a kasnije Memorandum 2 (2011. godina).

Bosna i Hercegovina i njen narod u tom periodu postaju predmetom velikosrpskog projekta, kojim se Bošnjaci poistovjećuju i imenuju nazivom Turci (iako nikakve veze između Turaka i Bošnjaka u etničkom smislu nema), a sve radi svog vjerskog opredjeljenja i prihvatanja posljednje Božije objave Islama. Cilj je bio autohtono stanovništvo Bosne, odnosno njen narod, predstaviti „strancima“ u vlastitoj zemlji, teritoriju Bosne oglasiti historijskim srpskim teritorijama, jer Bošnjani u stvari nisu postojali, to su bili Srbi, koji su prihvatanjem islama napustili „veru pradedovsku“. Ovaj historijski falisifikat, utemeljen na mitomaniji, lažima bez ikakvog činjeničnog uporišta, postaje zvaničan narativ tokom XIX, XX i evo i danas u XXI stoljeću. Nažalost, ovaj projekat je od samih početaka bio istovjetno provođen od strane srpskih vladara, srpske intelektualne elite i što je najporaznije od strane srpske pravoslavne crkve (čast izuzecima).

Projekat srbizacije Bošnjaka pravoslavaca, a potom i kroatizacije Bošnjaka katolika, trajao je sa manjim ili većim intenzitetom, od 1844. do 1918. godine, i u tom periodu u Bosni i Hercegovini je zaokruženo nacionalno identificiranje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Nažalost, Bošnjaci su što sistemskim protjerivanjima, ubijanjima, osporavanjima, što vlastitom nedoraslošću i nepovoljnim globalnim procesima koji su se odvijali na Balkanu, prevedeni u „muslimane“, dakle vjersku skupinu, čime su izgubili svoju pripadnost Bosni kroz vlastiti naziv svoga naroda.

Nažalost, sprska nacionalistička historijografija nikada nije odgovorila svome narodu kako to da:

• da je najstariji poznati pisani srednjovjekovni dokument Povelja Kulina bana, bana bosanskog pisana na bosanskom jeziku (boančica-zapadna ćirilica) od strane bosanskog vladara Kulina bana iz 1189. godine
• da srednjovjekovna Srbija nije vladala u srednjovjekovnoj Bosni. Naprotiv granice Bosne, posebno u vrijeme Kralja Tvrtka obuhvatale su teritorije današnjih susjednih zemalja, a da ne govorimo o vremenu administrativnog bosanskog elajeta; 
• da stećaka nema osim u zemlji Bosni;
• u javnom narativu nema pomena o tome da su na čuvenom Kosovskom boju učestvovale snage Bosanskih kraljeva, Dobri Bošnjani;
• da Srbi za više od četiri stoljeća pod osmanskom vlašću nisu islamizirani, da nije zabranjeno, dokinuto njihovo pismo i jezik;
• da je najveći dio glavnih srednjovjekovnih hrišćanskih manastira očuvan, sa posebnom napomenom da su upravo Osmanlije restaurirali Pećku Patrijaršiju;
• da u, kao ni u osvojenoj Srbiji, ni u osvojenoj Kraljevini Bosni nije bilo prisline islamizacije već se prelazak na islam odvijao evolutivno, što pokazuju osmanski popisni defteri (mnogobrojni popisi stanovnika o tome svjedoče);
• da su srpske snage za vrijeme Osmanlija čuvale granice osmanskog carstva prema Zapadu (današnja Hrvatska),
• da je srpski knez Obrenović zajedno sa Osmanskim vojim snagama učestvovavo u borbama protiv pokreta za autonomiju Bosne Husein kapetana Gradaščevića 1831. godine,
• su „mrski“ Turci, „vekovni neprijatelji“ Srbije i Srba, upravo zaslužni za stvaranje kneževine Srbije u okviru Osmanskog carstva 1830. godine (odlukom Osmanskog Sultana);
• da je prvi rječnik bosanskog jezika stariji gotovo dvjesto godina od prvog srpkog rječnika Vuka Karadžića

Pozivamo vladajuće srpke političke, intelektualne i crkvene elite da pokažu bilo koji validan i istinit dokument kojim su Bošnjani, Bošnjaci ili Bosanci u svojoj historiji iskazali a kamoli proveli sistemske, organizirane zločine protiv srpkog ili bilo kojeg drugog naroda sa kojima su stoljećima živjeli. Time bi barem na historjim osnovama mogli „pravdati“ zločine protiv takvih „zločinaca“ u prošlosti. Međutim, toga nema. Pa odakle tolika mržnja i netrpeljivost prema Bosni i Hercegovini, posebno Bošnjacima, od aktuelnih srpskih vladajućih političkih elita? Kako je moguće da toliko poznatih i jasnih hitorijskih činjenica uopće ne postoje u narativu današnjih srpskih vladajućih političkih elita? Da li u pitanju neznanje i prosto mržnja prema svemu drugačijem – nesrpskom? Zar je moguće da ona druga, časna Srbija, nema snagu i argumentaciju da pruži jasan otpor velikosrpskim nacionalistima koji javno laž ističu kao vrlinu: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno” (akademik SANU Dobrica Ćosić).

Nakon genocida u Srebrenici počinjenog jula 1995. godini, od strane srpkih snaga RS-a uz podršku Vojske Srbije i paravojnih i policijskih snaga, razlog nam je jasan. To je dokumentovano izjavom zločinca generala Mladića a cilj je stvaranje velike Srbije na račun Bosne i Hercegovine i njenog naroda kao „stranog turskog“ naroda. Zločinački genocidni projekat se intenzivno provodi i danas. U jugo-istočnoj Evropi. Javno. Pred TV kamerama.

O sramnoj politici nacionalističkih hrvatskih zvaničnika, koje se također služe lažnim pseudo historijskim faktima, obratićemo se posebnom analizom.

Strateški ciljevi Hrvatske i Srbije, od perioda Kraljevine SHS, sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine, Milošević-Tuđman iz 1991. godine i današnjih sprega političkih nacionalističkih lidera Srba i Hrvata jeste nastavak pokušaja podjele Bosne i Hercegovine i „rješavanja muslimanskog pitanja“. Na ovoj posljednjoj tezi našli su saveznike u nacionalistima iz radikalnih nacionalističkih desničarskih pokreta u Evropi i globalne islamofobije koja je otpočela 11. septembra 2001. godine napadima na blizance u New Yorku (SAD).

Na koncu je potrebno ponoviti stav i vapaj prof. Švarca Šilinga da se čast, obraz, multietničnost i multikonfesionalnost Europe brani u Bosni i Hercegovini. Ako se ovdje izdaju evropski principi, to je početak kraja Evrope koju smo poznavali posljednjih decenija. A Bošnjaci, sa bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima i drugim manjinskim narodima kojima je BiH domovina, pokazali su kako braniti svoju Državu. To je pokazano u nemogućim uvjetima u periodu od 1992-1995. godine.

Stručna grupa Vijeća za historiju