Javna tribina „Porodični i lični fondovi i zbirke u arhivima Bosne i Hercegovine kao dio kulture pamćenja/sjećanja”

Dana 3. juna 2021. godine održana je Javna tribina „Porodični i lični fondovi i zbirke u arhivima Bosne i Hercegovine kao dio kulture pamćenja/sjećanja“  gdje je uvodno predavanje prezentirao mr.sc. Sejdalija Gušić,  arhivski savjetnik Historijskog arhiva Sarajevo, doke je moderatorica bila  Mevlida Serdarević, predsjedavajuća Savjeta Vijeća za historiju i promociju očuvanja kulturno-histrijskog i prirodnog naslijeđa.

Radi se o međusobnom odnosu sadašnjosti i prošlosti, a u interesu neke drugačije budućnosti u društveno-kulturnom kontekstu.  Kako bi izbjegli konfuziju i oko odnosa kulture sjećanja i historije poslužio bih se onim što je o tome napisao francuski sociolog Pierre Nora. Naime po njemu važno je shvatiti da povijest i sjećanje nisu sinonimi već čak i suprostavljeni pojmovi. Dok je historija vrsta rekonstrukcije prošlosti, sjećanja su u trajnoj evoluciji, osjetljiva na prisvanjanja i manipulacije, podložna dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima. Najbitnije od svega, sjećanja su uvijek živa, aktuelna i osjetljiva!  Da doprinesem malo i vlastitoj konfuziji, „kultura sjećanja“ kao tema na Balkanu pojavljuje se kao prijevod njemačke riječi Erinnerungskultur. Erinnerungskultur u prijevodu na bosanski je kultura sjećanja, a ista riječ na engleskom prevodi se kao “memory culture” (kultura pamćenja). Iako pamćenje i sjećanje nisu sinonimi čini mi se da bar za sada nema dodatnih definicija u razlici ovih pojmova. Oba su u biti vezana za ono što je još mnogo ranije Maurice Habewachs konstruirao kao „kolektivno sjećanje“. Bez obzira o kom pojmu se radi, u biti kada govorimo o njima važnijim se čini uvjerljivost onoga što on afirmira od njegove tačnosti. Ne radi se u biti o „stvarnim činjenicama” već više o nekom konsenzusu oko određenih uvjerenja. Zbog toga „kultura sjećanja“ je promjenjiva i ovisna od interpetacija prošlosti koje se kako mi ovdje dobro znamo nekada i vrlo brzo mjenjaju.

Norin doprinos jest pomicanje u historiji centra istraživanja te se kod njega više ne inzistira na događajima i istraživanju kako su se zaista dogodila nego kako su se značenja koja su se pripisivala tim događajima mijenjala. U tom projektu se razlikuje historiju i sjećanje te u ponešto melankoličnom tonu govori o zamjenjivanju pamćenja historijom. Ova zamjena cilja na to da su prema autoru predmoderna društva živjela svoju prošlost, a u današnjem društvu (Nora zapravo govori o francuskom društvu) postoji distanciranost između prošlosti i sadašnjosti pri čemu se prošlost odmjerava te re-konstruira. Tako i pamćenje sada postaje „znak eksplicitnih znakova, a ne implicitnih značenja“ (citirano prema Olick i Robbins, 1998.). Danas se moraju tražiti načini kako na najbolji način prezentirati ono što se više ne može spontano iskusiti i gotovo nesvjesno prenijeti novim naraštajima. Sukladno tome, dok su prije postojali milieux de memoir ili živi prostori, okružja sjećanja, sada imamo posla s lieux de memoir ili mjestima sjećanja. Mjesta sjećanja su tako izraz procesa u kojem ljudi više nisu uronjeni u svoju prošlost nego je čitaju i analiziraju. Sada je prošlost tu da se arhivira, pa su i mjesta sjećanja rezultat tog gotovo arhivskog i paničnog nastojanja da nešto ipak uspijemo iz prošlosti spasiti. Stoga autor konstatira: „O sjećanju neprestance govorimo jer ga više nemamo“ (Nora, 2007., 135).

Arhivska zbirka –  skup zapisa ili raznovrsne dokumentacije nastale prema načelu sadržaja, vrste zapisa ili nositelja obavijesti (npr. srednjovjekovne isprave, matične knjige, kartografska zbirka i sl.)  Zbirke izvornoga arhivskog gradiva nastale su objedinjavanjem pojedinih jedinica gradiva s istim sadržajem ili vrstom zapisa, neovisno o njegovoj provenijenciji. Takve su zbirke ponekad nastale u arhivu, a ponekad prije preuzimanja u arhiv.

Arhivski fond  –  cjelina arhivskih zbirki bez obzira na njihov oblik ili podlogu, koje je stvorila ili primila i koristila neka fizička odnosno pravna

Poseban fokus samog teksta, pored historijskog konteksta i značaja brojnih ličnosti i porodica, bit će na dijelovima sadržaja navedenih fondova koji potenciraju korištenje pojedinih ličnih dokumenata i privatne prepiske u svjetlu etičkog odnosa prema tim dokumentima. Kako i na koji način koristiti navedenu građu i njegovati i unaprijediti kulturu sjećanja/pamćenja.

Treba naglasiti da je veliki broj ovih fondova i zbirki od strane Komisije za proglašenje nacionalnih spomemika proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i da je na listi ugroženih nacionalnih spomenika.