JAVNA TRIBINA – FENOMEN DOVIŠTA U TRADICIJI BOŠNJAKA

U prostorijama VKBI 20.02.2020.godine održana je Tribina

FENOMEN DOVIŠTA U TRADICIJI BOŠNJAKA

Čovjek je krhko i slabo biće. Mučen bolešću, nesrećom, bijedom i siromaštvom izlaz je oduvijek pokušavao pronaći kroz molitvu Onome za Koga je vjerovao da upravlja svijetom i određuje sudbinu. Religija je ponudila ljudima metod obraćanja Bogu i mjesta: džamije, crkve, sinagoge, hramove i oltare, gdje će to činiti. No, čovjek je i nestrpljivo biće, pa mu se, vrlo često Kraljevstvo nebesko, raj, ili Džennet poslije smrti, čine dalekim, strpljenje u bolesti teškim, a bijeda i siromaštvo nepodnošljivim. To ga je natjeralo da rješenje ovosvjetskih problema, pod okriljem službene religije, traži na svojim, „svetim” i „blagoslovljenim”, mjestima. Dovišta bosansko – hercegovačkih muslimana takva su mjesta.

Širom Bosne i Hercegovine, svake godine, od sredine proljeća do kraja ljeta, muslimani u velikom broju hodočaste dovišta, na kojima se mole Bogu nadajući se otklanjanju nedaće, dobrom zdravlju, zdravom porodu, skladnom braku i ispunjenju raznovrsnih želja i molbi. Hodočašće dovištima posebno je došlo do izražaja poslije kraha komunizma i uvođenja demokratskih promjena početkom 90. godina prošlog stoljeća. Na silu prognano iz javnog života, slobodno i otvoreno ispoljavanje vjere vratilo se u punom sjaju intenzivnije i jače nego što je ikada ranije bilo. Tradicionalna kalendarska dovišta, poput Ajvatovice, su obnovljena, kišna dovišta su promijenila formu, a nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine, na mjestima mučki ubijenih nevinih civila, uspostavljena su nova dovišta.

Travničko muftijstvo zauzima središnji dio Bosne i Hercegovine. To je prostor na kojem se, uz Ajvatovicu, najpoznatije i najmasovnije bosansko – hercegovačko dovište, mogu pronaći tragovi različitih tipova molitvištā i dovištā. Uzme li se u obzir njihova geneza ovdje su prisutna: staroslavenska molitvišta, bogumilsko-kršćanska svetišta i orijentalno-muslimanska dovišta. Svako dovište priča je za sebe i svako dovište se od drugog razlikuje svojim karakteristikama i osobenostima. Ipak, tri su osnovna diferencirajuća faktora potrebna za utvrđivanje geneze i tipa pojedinog dovišta: lokacija, obredi i vrijeme održavanja.

Porijeklo nekog dovišta najlakše je utvrditi na osnovu njegove lokacije. Sva dovišta su uglavnom situirana na nekoj od tri općenite lokacije:

1. na ili pored prirodno-geografskih fenomena: pećina, izvora i vrhova planina,
2. pored bogumilskih i kršćanskih svetišta, i
3. na muslimanskim historijskim i duhovnim čvorištima.

Obredni i profani karakter određuje svrhu dovišta. Nekada su postojala molitvišta čija je obredna nota zauvijek izgubljena. Takva mjesta čuvaju uspomenu na predislamsko, staroslavensko svetište. U današnje vrijeme funkcija im je isključivo ekonomsko-socijalna, a narod ih naziva vašarima i teferičima. Druga dovišta opet imaju samo obrednu namjenu bez ikakvih profanih sadržaja. Ovakva su bila kišna dovišta obilježena dubokom pobožnošću i istrajnom molitvom. Najmasovnija i najpoznatija su tradicionalna kalendarska dovišta na kojima su obredno i svjetovno, sveto i profano međusobno pomiješani i isprepleteni. Njihova osnovna funkcija je obredna, ali obredno neumitno prate profani, socio-ekonomski programi i sadržaji. 

U odnosu na spol, postoje samo muška, odnosno samo ženska, mada su najčešća zajednička, muško-ženska, dovišta.

Vrijeme održavanja tradicionalnih kalendarskih dovišta najčešće se određivalo prema predislamskim blagdanima: Jurjevu i Aliđunu. U današnje vrijeme postupa se na sličan način, ali se uzima u obzir i savremeni stil života, pa su datumi dovišta pomjereni s radnih dana u dane vikenda. U radu smo objasnili da metodološki nije ispravno genezu nekog dovišta utvrđivati na osnovu datuma njegovog održavanja, jer su se za vrijeme osmanske uprave u Bosni i Hercegovini koristila dva kalendara: hidžretski, za vjerske propise, i julijanski za praćenje godišnjih doba i utvrđivanje datuma raznih vašarā i godišnjih sajmova. Osnovu za utvrđivanje datuma vašarā i sajmovā činili su kršćanski blagdani: Jurjevdan, Petrovdan, Mitrovdan, Ilindan itd. Pošto su tradicionalna kalendarska dovišta padala svake godine u isto vrijeme, za određivanje njihovog datuma koristio se, dakle, julijanski kalendar. Kišna dovišta održavala su se po potrebi, odnosno onda kad je vladala velika suša.

Posebnu pažnju posvetili smo pitanju svetosti dovišta. Analizom izvora islama: Kur'ana i Sunneta i tekstova islamskih učenjaka o tome došli smo do zaključka da dovišta bosansko – hercegovačkih muslimana nisu sveta mjesta u islamu. Svako čisto mjesto na planeti Zemlji može biti dovište na isti način na koji je svako čisto mjesto na planeti Zemlji mesdžid (džamija).   

Tezu o staroslavenskom porijeklu molitvištā i dovištā situiranim na vrhovima planina, u pećinama i pokraj izvora u Bosni i Hercegovini prvi je zagovarao dr. Ivo Pilar. On je, primjenjujući metodologiju češkog historičara Jana Peiskera, u geografiji Bosne i Hercegovine prepoznao niz nekadašnjih svetišta. Njegova istraživanja djelimično je nastavio dr. Muhamed Hadžijahić ponudivši nekoliko novih primjera mogućih staroslavenskih svetišta u našoj zemlji. Naučnom teorijom i metodologijom Jana Peiskera i njenim savremenim implikacijama bavili smo se studiozno i detaljno sve u cilju pružanja adekvatnog odgovora na pitanje zašto su se bosansko – hercegovački muslimani okupljali na ovim prirodnim svetištima? Na osnovu analize pisane građe, topografskog materijala i terenskog istraživanja, u skladu s uspostavljenom metodologijom, smatramo da su se staroslavenska svetišta nalazila: na planinskom vrhu Treskavici, planina Vranica, općina Gornji Vakuf, Dobrom Brdu, općina Donji Vakuf, Baginoj strani, općina Donji Vakuf i na Bijeloj gromili, općina Novi Travnik. Moguće staroslavensko svetište bilo je na Crnom kamenu, općina Šipovo, ali zbog nedostatka dovoljnog broja argumenata ovaj prostor smo svrstali u kišna dovišta. Na svim navedenim mjestima bila su kišna dovišta ili teferiči na kojima su se okupljali uglavnom muslimani. U predislamsko svetište svakako spada crkva i iscjeljiteljsko svetište sv. Ive u Podmilačju, općina Jajce koje su muslimani, tjerani nevoljom i teškom bolešću u velikom broju posjećivali. Prema nekim pokazateljima najvjerovatnije se na mjestu današnjeg svetišta u Podmilačju također nalazilo pretkršćansko kultno mjesto.

Obred kišne dove u bosansko – hercegovačkom kontekstu predstavlja lijep primjer spoja islamskog učenja s predislamskom tradicijom koja se manifestuje podjednako: i u strukturi učesnika i u izboru dovišta. Svojevremeno je Muhamed Hadžijahić zastupao tezu o bogumilskom porijeklu kišnih dovišta. Međutim, na prostoru Travničkog muftijstva evidentirano je 175 lokacija sa stećcima, od tog broja samo se u šest slučajeva pored stećaka nalazi staro muslimansko mezarje, a nije zabilježeno niti jedno dovište pored, ili u blizini srednjovjekovnih bogumilskih nekropola. Možemo stoga konstatovati da je Hadžijahićeva teza o bogumilskom porijeklu kišnih dovišta na prostoru Bosne i Hercegovine tek u jednom dijelu tačna, odnosno da se postojanje dovišta u blizini stećaka više može smatrati izuzetkom nego pravilom. Kišna dovišta su uglavnom situirana pored mezara evlija i u starim turskim mezarlucima. Većinu njih narodna tradicija veže za sultana Mehmeda el-Fatiha i njegovu vojsku. Tragovi predislamske bogumilske tradicije prisutni su u strukturi učesnika u obredu kišne dove i kretanju ophodnje od jednog do drugog dovišta.

Na prostoru Travničkog muftijstva nalaze se tri tradicionalna kalendarska dovišta: Ajvatovica, Gerzovo i Komotin, te tri važna memorijalna kalendarska dovišta: Ahmići, Vrbanja i Jezero. Iako postoje tradicionalna kalendarska dovišta čije porijeklo seže u vrijeme prije pojave islama u Bosni i Hercegovini, sva dovišta ovog tipa na području Travničkog muftijstva povezana su sa svetom historijom bosansko – hercegovačkih muslimana. Istina, u našoj literaturi se, na osnovu dva slaba argumenta, zastupao stav o predislamskom porijeklu Ajvatovice. Međutim, u radu smo dokazali da ovi argumenti nisu validni, pa se sa velikom sigurnošću može govoriti o muslimanskom porijeklu Ajvatovice.

Neki istraživači su, na osnovu dva slaba argumenta, zastupali stav o predislamskom porijeklu Ajvatovice. Međutim, u radu smo dokazali da ovi argumenti ne mogu izdržati naučnu kritiku. Naime, do sada na Ajvatovici nisu pronađeni nikakvi tragovi koji bi upućivali na predislamsko porijeklo ovog dovišta. Ni određivanje datuma Ajvatovice ne može poslužiti kao dokaz za predislamsko porijeklo Ajvatovice, jer se u Bosni i Hercegovini za određivanje svih godišnjih vašara i skupova koji nisu bili vjerom motivirani, poput hadža ili Bajramā, koristio solarni, julijanski kalendar. Pri tom su međaši za određivanje svih važnijih datuma bili Jurjevdan i Aliđun.

S druge strane, s obzirom da je današnje obilježavanje Ajvatovice najvjerovatnije proisteklo iz davnašnjeg preventivnog okupljanja osmanske vojske na Kupresu, o čemu imamo izvještaje u historijskim vrelima, te da su svi važniji aspekti Ajvatovice, kao što su okupljanje konjanika i prozivka bajraktara, oslonjeni na tradiciju muslimana Prusca i okoline, može se sa priličnom sigurnošću ustvrditi da je Ajvatovica muslimanskog porijekla.   

Ko je Ajvaz-dedo? Tokom nekoliko godina koliko je trajao rad na knjizi ovo pitanje se neprestano ponavljalo i nametalo. Razlog za to je jednostavan: usljed nedostatka historijske građe i izvora ni jedan ponuđeni odgovor nije bio zadovoljavajući. Na kraju smo bili prinuđeni, kao i raniji autori, osloniti se na postojeće izvore: jedan metarijalni i dva pisana o Ajvaz-dedi. Radi se naravno o mezaru Ajvaz-dede s uklesanom sabljom na uzglavnom nišanu, Ajvaz-dedinoj kasidi i narodnom predanju o Ajvaz-dedi. Mezar Ajvaz-dede otkriva dvije najvažnije činjenice o ovom velikanu. Grob sam po sebi dokaz je da se radi o historijskoj, a ne o mitskoj ličnosti, dok uklesana sablja na uzglavnom nišanu svjedoči o Ajvaz-dedinom ratničkom životu.

Na osnovu podrobne historijske i književno-historijske kritike Ajvaz-dedine kaside, analize različitih teorija u vezi s događajima o kojima ona govori, šutnje putopisaca i prusačkih ljudi od pera, a posebno šutnje Evlije Čelebije o Ajvaz-dedi, a uzimajući u obzir gornje činjenice, ponudili smo tezu prema kojoj je Ajvaz-dedo naš ratnik-pjesnik s kraja XVII i početka XVIII stoljeća. Aktivno je učestvovao u odbrani Prusca i okoline od napada Mletaka. Među sugrađanima je ostao upamćen po tome što im je za vrijeme neke od opsada Prusca osigurao pitku vodu. Nadamo se da će se u skorijoj budućnosti pojaviti pouzdani izvori na osnovu kojih će se ličnost Ajvaz-dede u cijelosti osvjetliti.  

Od austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine do današnjih dana na sceni je, katkad perfidno i latentno, uglavnom javno i otvoreno poricanje nacionalnog identiteta Bošnjaka. Tokom ovog dugog perioda Bošnjaci su bili: Muhamedanci, Muslimani, Poturice, Turci, „Hrvatsko cvijeće“, Neopredjeljeni, Srbi ili Hrvati, bez prava na maternji jezik i na matične: naučne, kulturne i dobrotvorne ustanove. Takav odnos prema Bošnjacima direktna je posljedica njihovog prihvatanja islama. Paradoksalno, odnos prema islamu, tj., nosiocima islama Turcima (Osmanlijama), utkan je u nacionalni identitet ne samo Bošnjaka već gotovo podjednako Srba i djelimično Hrvata. Mit o Kosovskom boju i „petstogodišnjem turskom jarmu“ nepovratno je odredio smjer razvoja duhovnog i nacionalnog identiteta Srba. U današnje vrijeme, posebno u doba krize, Kosovo je za srpske vjerske i političke lidere univerzalno sveto mesto, sveto mesto pravoslavne religije i sveto jezgro srpske nacije. Ostat će zapamćena – nikada je Bošnjaci ne smiju zaboraviti – rečenica haškog optuženika, komandanta vojske Republike srpske Ratka Mladića, koji je u jeku genocida nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine izjavio: „…i, napokon, došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ Visoki zvaničnik vojske Republike srpske, osoba koja je bila zadužena da za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu provodi politiku RS-a, Bošnjake naziva Turcima ustrajavajući pritom na mitološkim stereotipima koji su trebali poslužiti kao argument i opravdanje za planirani genocid. S druge, zapadne, strane među Hrvatima je stoljećima njegovan i razvijan mit o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“ (antemurale Christianitatis). Premda ovaj mit potječe još iz vremēnā krstaških ratova on će svoju punu afirmaciju doživijeti tokom XVI stoljaća u vrijeme kada Osmanlije nezadrživo prodiru u Evropu osvajajući jednu po jednu kršćansku državu. Tri stoljeća kasnije, na platnu Ferdinanda Quiquereza (1892.) pod naslovom Antemurale christianitatis (predziđe kršćanstva) Hrvatska će biti predstavljena u liku mlade žene sa isukanim mačem u lijevoj i štitom s motivom šahovnice u desnoj ruci kako na stepeništu zaustavlja Turke dok se iza njenih skuta kriju Rafael, Dante, Mikelanđelo, Galileo, Molier i Šekspir.

Ferdinand Quiquerez (1892.) Antemurale christianitatis (Predziđe kršćanstva)

Ovaj mit nije zaboravljen ni u jeku sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane i obilato je korišten od strane političkog i vojnog vođstva tadašnje paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. I dok su Srbi i Hrvati nacionalni identitet, jedni više drugi manje, izgrađivali na historijskim događajima iz vremena stoljetnih borbi protiv Turaka – protagonista islama, Bošnjaci su s druge strane kroz običaje i usmenu tradiciju njegovali uspomenu na vrijeme prihvatanja i širenja islama u Bosni i Hercegovini. Dva glavna tipa lokacija na kojima su situirana dovišta: predislamska molitvišta i bitna mjesta iz historije muslimana ovih prostora, otkrivaju dva ključna razloga zašto Bošnjaci posjećuju dovišta i zašto Islamska zajednica insistira na tome. Prvo, dovišta pored predislamskih svetišta i molitvišta, poput dovišta u Brateljavečkoj pećini kod Kladnja ili Lastavice, najbolji su odgovor onima koji zastupaju tezu da su Bošnjaci Turci, tj., da su došli u Bosnu za vrijeme osmanske vladavine te da su trebali iz nje otići s Turcima krajem XIX stoljeća.

Iako ovu tezu više ne zastupa nijedan ozbiljan istraživač jer je opovrgnuta brojnim autentičnim historijskim izvorima, kolektivno sjećanje Bošnjaka očuvano kroz tradiciju posjećivanja dovištā ovog tipa svjedočanstvo je samo po sebi da su Bošnjaci, nekada Bošnjani, nastanjivali prostor Bosne i Hercegovine prije Osmanlija i da imaju puno pravo na svoju zemlju i nakon njihovog odlaska. A oni koji osuđuju Bošnjake, svejedno bili oni Srbi ili Hrvati, što su napustili svoju staru vjeru i prigrlili islam nazivajući ih „Poturicama“, trebali bi početi od sebe jer su i oni također prigrlili pravoslavlje ili katoličanstvo napustivši i izdavši pritom svoju staru slavensku vjeru. Drugo, najviše dovišta u Bosni i Hercegovini povezano je sa sultanom Mehmedom el-Fatihom i njegovom vojskom. To je zbog toga što je sultan Mehmed el-Fatih iznimno poštovan i cijenjen vladar kojeg je Allahov Poslanik, a. s., lično pohvalio. U vjerodostojnom (sahih) predanju imam Ahmed bilježi da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Sigurno će biti osvojen Konstantinopolj, divan li je vojskovođa, vojskovođa (te vojske), i divna je vojska ta vojska.“ Sultan Mehmed el-Fatih osvojio je Konstantinopolj 1453. godine. Deset godina kasnije, 1463., isti vladar s, uglavnom istom vojskom osvojio je Bosnu i njenim stanovnicima donio svetu vjeru islam. Ne čudi, prema tome, činjenica da su Bošnjaci za svoja dovišta izabrali mjesta koja ih podjsećaju na, od Božijeg Poslanika, a. s., uvažavanog Mehmeda el-Fatiha, njegovu vojsku i vrijeme kada se islam proširio u Bosni. Uz mezare šehida iz Fatihove vojske dovišta se nalaze i pored turbeta i mezara cijenjenih imama, šejhova i evlija, tj., osoba koje su nesebično i neumorno radile na širenju i pravilnom razumijevanju islama. Naravno, ne treba ni napominjati da islam nema ništa protiv posjećivanja njihovih mezara s ciljem učenja dove za umrle i uzimanje pouke, a natruhe neislamskih elemenata na dovištima, kojih ima i pred kojima ne smijemo zatvarati oči, potrebno je strpljivo i sistemski odstranjivati. I kao što Srbi i Hrvati memorijalizacijom važnijih bitki iz svoje duge historije borbe protiv Turaka – nosilaca islama, ističu svoju privrženost hrišćanstvu/kršćanstvu, Bošnjaci se odlaskom na dovišta s ponosom prisjećaju vremena kada su prigrlili islam. Dovišta, dakle, ne izgrađuju Bošnjake iznutra kao vjernike muslimane, jer islam od njih ne traži da ih posjećuju. Ne, dovišta su međaši koji Bošnjake određuju u odnosu prema njihovom izvanjskom okruženju. Odlaskom na dovišta Bošnjaci, s jedne strane, svoje okruženje podsjećaju da su ove prostore nastanjivali davno prije Osmanlija i da imaju puno pravo na zemlju Bosnu i nakon njih. S druge strane, insistiranjem na posjećivanju dovišta Islamska zajednica u Bosni i Hercegovni pokazuje da neizmjerno cijeni i poštuje one koji su žišku islama donijeli i predali Bošnjacima u amanet. I još nešto, nimalo manje važno. Nakon brutalne agresije na našu zemlju (1992.- 1995.) mezari šehida i nevino ubijenih civila širom Bosne i Hercegovine, postali su mjesta posebnog pijeteta i poštovanja. O tome nedvosmisleno govori i nedavno donesena „Fetva o Srebrenici“ u kojoj se između ostalog ističe: „Vijeće muftija proglašava lokalitete Srebrenica i Žepa Šehitlucima Genocida nad muslimanima Bošnjacima. Ovi šehitluci za trajno imaju svoj hurmet, s posebnim normama ponašanja za muslimane i muslimanke. Svakom muslimanu i muslimanki preporučuje se da prouči Fatihu šehidima, žrtvama Genocida, i da se vodi računa o moralnom ponašanju na području šehitluka.“ Mezari šehida poginulih u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, poput mezara šehida iz vojske sultana Mehmeda el-Fatiha, neprestano nas podsjećaju na ljude koji su donijeli i životom branili islam i muslimane na ovim prostorima, a sve s jednim ciljem – da se ne zaboravi i da se zločin genocida Bošnjacima više nikada ne ponovi. Tako su dovišta koja, kako smo vidjeli, nikada nisu ni bila sveta mjesta muslimana, ustvari „sveta mjesta“ Bošnjaka.

Elvir Duranović

Sarajevo, 20.02.2020 . godine