Obraćanje Enes Pelidija

 

Poštovane ekselencije, eminencije, dame i gospodo,

Zadovoljstvo mi je i čast da ponovo poslije 25 godina, mogu da govorim o Kongresu  bosanskomuslimanskih intelektualaca, održanog  na današnji dan 22. decembra 1992. godine. Moje zadovoljstvo je tim  veće što se ovaj značajan jubilej obilježava   na istom mjestu kao i prije dvije i po decenije. To je prilika da se u kratkim crtama osvrnemo na taj dan, ali i vrijeme koje je prethodilo organizovanju Kongresa, u kakvoj  atmosferi je protekao i što se sve dešavalo. O kasnijem radu Kongresa bošnjačkih  intelektualaca govorit će sadašnji predsjednik gospodin prof. dr. Nedžad Mulabegović.

Enes Pelidija slika

Na početku 20. stoljeća, Bošnjaci su bili u izuzetno teškoj situaciji. Sa više strana negirani su u skoro svim elementima kao narod.  Posebno je teško stanje bilo u obrazovanju. To se vidi i na primjeru da je u 293 osnovne škole u Bosni i Hercegovini školske 1899/1900. godine bilo veoma malo upisane bošnjačke djece. Prema dostupnim podacima u prvoj godini 20. stoljeća bilo je svega 10 Bošnjaka sa diplomama Beča, Graca, Budimpešte, Zagreba i Beograda. Daleko veći broj ih je bio  koji su fakultetsko obrazovanje stekli u Istanbulu, Kairu i drugim većim centrima na Istoku.

U narednim decenijama stanje se donekle popravilo, ali ni približno u onom broju koji bi bio realniji. Kada je 1. 12. 1918. godine proglašena nova državna tvorevina Kraljevine SHS i onako  težak privredni i ekonomski položaj bh stanovništva postao je još teži. Nove vlasti provele su  agrarnu reformu  i oduzele znatan dio posjeda koji su Bošnjacima  stoljećima  pripadali. U takvoj situaciji  su politički, ekonomski, obrazovno-kulturno, a i  kao narod  Bošnjaci bili još više  marginizirani. Toga su bile svjesne uglednije ličnosti našeg naroda. Na njihovu inicijativu došlo je do održavanja Prvog Kongresa  muslimanskih intelektualaca u Sarajevu 6. i 7. 09. 1928. godine.

Osnovni zadatak Kongresa bio je da se razmotre i ustanove uzroci zaostalosti Muslimana i nađu rješenja za njihovo otklanjanje. Time se željela stvoriti šira platforma okupljanja tadašnje muslimanske inteligencije, bez obzira na njena politička i nacionalna opredjeljenja. Uvodni referat podnio je reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević. Težište njegovog referata bila je  prosvjetna problematika. Na kraju rada Kongres je usvojio dvije rezolucije. Jedna se odnosila na narodnu prosvjetu i tražila je od tadašnje  vlasti  Kraljevine SHS da ubuduće podiže  više.  U završnom dijelu rezolucije istaknuta je potreba zajedničke akcije svih kulturno-prosvjetnih društava u Bosni i Hercegovini da rade na  narodnom prosvjećivanju. Posebno je ukazano na neophodnost emancipacije muslimanske žene i njenog uključivanja u svakodnevne životne tokove. Ova pitanja bila su aktuelna i u narednim decenijama. U novim društvenim okolnostima poslije 1945. godine pitanje pismenosti i uključenja žena u sve društvene institucije  u najvećoj mjeri su na najbolji način rješavana.

Takvo stanje ostalo je do zadnje decenije 20. stoljeća. Tada dolazi do uspostavljanja višepartijskog sistema i disolucije ex SFRJ. Međutim to je vrijeme kada se od nacionalističkih krugova javlja opasnost i za  opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Osjećajući svu složenost stanja u kome se nalazi njihova domovina i narod kome pripadaju, 84 bošnjačka intelektualca potpisala su Rezoluciju koja je objavljena 7. 01. 1991. godine. U sadržaju Rezolucije od osam (8) tačaka najsažetije je iskazana briga za suverenitet Bosne i Hercegovine i nacionalni interes  Muslimana, kako su se Bošnjaci u to vrijeme službeno nazivali. U Rezoluciji je naglašeno da se svi sporovi  rješavaju demokratskim dijalogom i dosljednim postupanjem pravne države kao jedinim prihvatljivim putem za rješenje nastale jugoslovenske krize.

Kada je 6. aprila 1992. godine Bosna i Hercegovina međunarodno priznata kao samostalna država, odmah je počela agresiju na ovu suvrenu zemlju. Već u prvim mjesecima rata, najveći dio države  okupirali su  pripadnici JNA i paravojnih formacija. Započeo je period paljenja gradova i sela, pljačke i otimačine i posebno ubistva velikog broja Bošnjaka, kao i pripadnika svih naroda  patriotski opredijeljenih  koji su stali u odbranu Bosne i Hercegovine. Cilj je bio  biološki nestanak bošnjačkog naroda i svih patriota Bosne i Hercegovine. U takvoj situaciji gdje god je bilo moguće, branioci Bosne i Hercegovine pružali su čvrst i hrabar otpor. Kako je vrijeme prolazilo, stanje je bilo sve lošije. Istovremeno je među intelektualcima sazrijevala ideja o neophodnom jedinstvu u otporu agresorima na svim poljima. Između ostalih sazrela je i ideja o održavanju novog Kongresa.

Tih ljetnjih i jesenjih mjeseci 1992. godine pojedinci i grupe patriota osim oružanog otpora, intenzivno su radili u domenu svojih sposobnosti  na što boljoj organizaciji odbrane Republike Bosne  i Hercegovine. Jedan od takvih pojedinaca bio je i bivši pukovnik JNA Mujo Kafedžić. Kako je u svom dnevniku zapisao g. Avdo Hebib, pukovnik Kafedžić je napisao  radni materijal pod naslovom „Analiza vojno-političke situacije i tendencije njenog daljeg razvoja.“Pročitavši ovaj radni materijal, g. Hebib ga je dao na čitanje i drugim prijateljima kako bi vidio njihovo mišljenje, te kako ga operacionalizirati i staviti u funkciju bolje organizacije odbrane. Poslije pozitivnog reagovanja više uglednih ličnosti, odlučeno je da o svemu tome obavijeste i predsjednika predsjedništva RBiH g. Aliju Izetbegovića. Na sastanku sa predsjednikom došli su sa prijedlogom da je potrebno okupiti 100 do 200 istaknutih intelektualaca. Ovaj prijedlog gospodin Izedbegović je odmah prihvatio. U dogovoru sa profesorom Rizvićem za pripreme skupa  na raspolaganju su stavljene prostorije KDM „Preporod.“ Inicijatori su predložili  da ovaj skup treba da bude Mobilizacija cijelog muslimanskog korpusa u odbrani zemlje i očuvanju Muslimana. Krug interesanata se svakodnevno povećavao. Konačno, je u prostorijama „Preporoda“ 26. 11. 1992. godine došlo do izbora Odbora za pripremu „Kongresa bosanskomuslimanskih  intelektualaca.“ Na prijedlog profesora dr. Muhsina  Rizvića za predsjednika Odbora jednoglasno je izabran prof. dr. Enes Pelidija, a za generalnog sekretara mr. Husnija Kamberović. Istovremeno su na sastanku u Organizacionom odboru formirane četiri komisije i to: Komisija za organizaciona pitanja (predsjednik mr. Avdo Hebib); Komisija za teme (predsjednik akademik Avdo Sućeska); Komisija za medije (predsjednik Selim Arnaut) i Komisija za redakciju Rezolucije (predsjednik prof. dr. Atif Purivatra).

Od 26. novembra do 22. decembra 1992. godine održane su ukupno 23 plenarne sjednice. U veoma otežavajućim okolnostima zbog agresije i zime, ipak su se sastanci održavali kao da su najbolji uslovi. U prosjeku je u hladnim prostorijama KDM „Preporod“  uvijek bilo između 20 i 50 ljudi. Prije podne su radile komisije a od 13 do 14 sati redovno je zasjedao plenum Odbora za pripremu Kongresa. Na njima su članovi Organizacionog odbora izvještavali šta su realizovali od prethodno preuzetih obaveza, a zbog čega nisu neke zadatke mogli trenutno ispuniti. Sve se odvijalo sa velikim elanom i entuzijazmom.  Da rad bude još uspješniji u tehničkom poslu, pobrinuli su se brojni aktivisti  koji su bili uključeni u pripreme za održavanje Kongresa. Poslije prvih sastanaka scenarij Kongresa bio je urađen do najmanjih detalja. Između ostalog prihvaćen je prijedlog prof. dr. Enesa Durakovića da materijal sa Kongresa treba prevesti na više jezika: engleski, francuski, njemački i arapski.

U toku priprema nesebičan doprinos dalo je i Udruženje privrednika, kao i mnoga druga udruženja. U sastav Vijeća Kongresa bili su uključeni predstavnici svih bosanskih institucija, profesionalnih struktura, struktura noslilaca državne vlasti.

U završnom dijelu priprema predloženo je radno predsjedništvo na čelu sa Alijom Isakovićem koji je od prvog dana priprema dao ogroman doprinos. Do tada je ne mali doprinos u pripremama dao veliki broj istaknutih pojedinaca koje nažalost ne mogu navesti. Ne želeći nikoga izostaviti, ovom prilikom upućujem zainteresirane da u Almanahu VKBI pročitaju  sva imena koja su uzela učešća u pripremama i održavanju Kongresa. Ipak moram istaći dva imena. Riječ je o gospodinu Avdi Hebibu i Husniji Kamberoviću. Oni su  mi  u toku priprema bili „i desna i lijeva ruka“ za sve što je bilo potrebno. Tako smo došli do 16. decembra kada su pripreme bile u završnoj fazi. Dva dana pred održavanje Kongresa gospodin Avdo Hebib mi je kazao da će se Kongres održati u hotelu „Holidey inn.“ Do zadnjeg trenutka nismo nikoga obavještavali iz bezbjedonosnih razloga. Tek 21. decembra g. Hebib i ja smo upoznali članove Organizacionog odbora. Istog dana članovi Odbora su i uručili pozivnice: članu Predsjedništva g. Aliji Izetbegoviću i članovima Predsjedništva R BiH, predsjedniku  tadašnje vlade g. Milu Akmačiću, načelniku Vrhovne komande general Seferu Haliloviću, a zatim i brojnim drugim ličnostima.Poziv za učešće na Kongres uručivali smo lično u radnim prostorijama ili po kućama.

Sljedećeg dana, 22. decembra 1992. godine došao sam među prvima u Holidey inn. Tu sam već zatekao rahmetli Aliju Isakovića koji je bio vidno zabrinut, jer se bojao malom odzivu pozvanih. Međutim, samo nekoliko trenutaka kasnije sva briga je raspršena. Pojedinačno, te u  manjim i većim grupama počele su pristizati zvanice. Uoči samog otvaranja Kongesa sala je bila puna sa preko 800 ljudi. Pred samo otvaranje došli su i predstavnici najviše državne vlasti, vjerskih zajednica, naučnih, obrazovnih i kulturnih društava i institucija. Velika kongresna sala bila je premala da primi sve zainteresirane. U ime Organizacionog odbora otvorio sam Kongres. U uvodnom referatu sam istakao sam da ovaj Kongres treba da ispisuje testament za budućnost našeg naroda i naše države. Takođe sam istakao  da su prisutni svjesni da se na ovom Kongresu ne mogu dati svi odgovori na brojna  pitanja. Međutim, Kongres je dužan da kaže koja su to pitanja oko kojih se ni sa kim i ni po koju cijenu ne želi pogađati. Tom prilikom sam u uvodnom dijela referata kazao: Bosanski Muslimani svoji su na svome u svojoj domovini i ne žele nikuda iz nje da idu. Isto tako, ne sporimo pravo ni drugim narodima, koji stoljećima žive na ovim prostorima da je Republika Bosna i Hercegovina njihova domovina. Bosanski Muslimani ne žele ničiju posebnu nacionalnu, pa ni islamsku državu, kako nam agresori a i neki nedobronamjerni, nazovi prijatelji, direktno ili indirektno podmeću. Mi želimo samo pravnu demokratsku državu, uz prihvatanje svih međunarodno priznatih prava i sloboda, uz uvažavanje regionalnih posebnosti i oblika zasnovanih na geografskim, kulturnim, privrednim, etničkim osobenostima. I samo ono što želimo  drugima, želimo  i za sebe.  I u budućnosti u Bosni i Hercegovini kao i u minulim stoljećima, bit će mjesta za sve koji su ostali daleko od zločina i koji žele živjeti ravnopravno u multikulturnoj, multuikonfesionalnoj i multuinacionalnoj  državi Bosni i Hercegovini. Na kraju uvodnog referata data je puna podrška svim braniocima jedinstvene, nezavisne, međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine.         

Zatim se prisutnima obratilo više ličnosti u ime institucija koje su predstavljali. Među njima bili su: u ime Predsjedništva g. Alija Izetbegović, ministar obrazovanja, nauke,  kulture i sporta u tadašnoj Vladi R BiH prof. dr. Nikola Kovač, predsjednik Vlade Mile Akmadžić, član Predsjedništva R BiH Miro Lasić, te predstavnici privrednika, PEN centra, Udruženja književnika, Udruženja novinara, ULUBiH, Mešihata IZ BiH, Vrhbosanske nadbiskupije, HKD „Napredak“, te mnogi drugi.

Iza pozdravnih govora  podnešena su četiri (4) referata i 16 priloga, nakon čega je više učesnika uzelo  učešće u raspravi. Glavne referate podnijeli su: prof. dr. Mustafa Imamović prof. dr. Muhsin Rizvića; dr. Halid Čaušević i general Fikret Muslimović. Osnovni cilj Kongrsa bio je izražavanje jedinstva bosanskomuslimanske inteligencije i naroda nad kojim se vrši agresija i genocid, uz istodobno otvaranje perspektive svestranoga duhovnog, političkog i ekonomskog razvoja Muslimana i države Republike Bosne i Hercegovine, nakon rata.

Na kraju su prisutni prihvatili Rezoluciju Kongersa bošnjačkih intelektualaca koja se sastojala od 16 tačaka. U njima je naglašen historijat bošnjačkog naroda i njegova pripadnost Bosni i Hercegovini kao matičnoj domovini, a u tački 5. Rezolucije donesena je odluka o formiranju Vijeća Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca. Takođe je naglašena  teritorijalna cjelovitost BIH kao međunarodno priznate države i članice UN. Osuđuje se agresija na ovu zemlju i njeno stanovništvo i naglašava se potreba   „da su bosanski Muslimani (Bošnjaci) dužni stalno i svestrano brinuti  o svojim sunarodnicima u inozemstvu, među kojima su veće muslimanske (bošnjačke) zajednice u Sandžaku, na Kosovu, u Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji.“

Istog dana došlo je do formiranja Vijeća Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca i predstavljen  znak  njegovog obilježja koji se zadržao do sada. Taj znak je uradio akademik Mehmed Akšamija. U poslijepodnevnim satima  izabrano je Vijeće Kongresa kojeg je činio 51 član. Tajnim glasanjem je izabran i Izvršni odbor od 15 članova. Na prvoj sjednici IO održanoj 24. 12. 1992. godine za prvog predsjednika izabran je Alija  Isaković, a potpredsjednici su bili prof. dr. Kasim Begić i prof. dr. Enes Karić, generalni sekretar prof. dr. Atif Purivatra i sekretar mr. Husnija Kamberović. Vijeće  Kongresa  bilo je i ostalo nevladino, nezavisno i nestranačko udruženje. Članovi su mu mogli biti svi bošnjački intelektualci koji prihvataju njegov Statut i Program. Od tada ova institucija djeluje u punom kapacitetu.

Kasno, u večernjim satima 22. 12. 1992. godine završen je rad Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca uz puno jedinstvo prisutnih, zadovoljstva da je Kongres tokom višečasovnog rada ispunio sva očekivanja i uz vjeru da će se Republika Bosna i Hercegovina uspješno  oduprijeti svim ratnim i diplomatskim iskušenjima, i sačuvati svoju teritorijalnu kompaktnost i međunarodno priznatu nezavisnost.

Održavanje Kongresa i njegove odluke imale su velikog pozitivnog odjeka među braniocima naše domovine muslimanskim/bošnjačkim narodom , i svim bh patriotima. Donešene odluke sa ovog Kongresa imale su dalekosežan značaj u narednim godinama i za Bošnjake kao narod, ali i državu Bosnu i Hercegovinu.

prof.dr. Enes Pelidija