Govor - prof.dr. Senadin Lavić

( Predsjednik - Kulturna zajednica Bošnjaka PREPOROD )

 

Poštovane dame i gospodo,

svi vi koji pratite ovu svečanu akademiju u Bosni i širom svijeta obraćam vam se u ime Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Bosni i Hercegovini.

Prošle su 24 godine od 28. septembra 1993. kada su predstavnici bošnjačkog naroda donijeli teške i dalekosežne odluke. Govoriti o Bošnjacima i njihovim političkim odlukama znači, prije svega, govoriti o Bosni. Bosna je dugotrajuća evropska zemlja, banovina, kraljevina, sandžak, pašaluk, ejalet, corpus separatum, republika-država. Bosna je povijesno-politička činjenica koja se ne može potisnuti iz državnog postojanja. Njezin narod stotinama godina, iz stoljeća u stoljeće, naziva seBossnani>Bošnjani, a od 15. stoljeća Bošnjaci. U 20. stoljeću to staro ime za narod Bosne sklanja se iz javne upotrebe i taj stari evropski narod pretvara se u religijsku skupinu koju jugoslavenski politički sistemi karakteriziraju imenom muslimani. Drugi dio bosanskog naroda krajem 19. i u prvim decenijama 20. stoljeća podlegao je nacijskim ideologijama srpstva i hrvatstva i tako izabrao svoju političku sudbinu. Nasrtljivi etnicizam i religijska isključivost vodili su potiskivanju bosanstva i konstruiranju brojnih antibosanskih mitologema koje i danas razarajuće djeluju.

2bos

U povijesti antibosanskih falsifikata pojavila se lažna tvrdnja koja se čula tokom cijelog 20. stoljeća, a ona je nametala netačnu informaciju da Bosna nema svoj narod. Ta laž postala je toliko uvjerljiva da je Bosna postupno pretvorena u tehničko pitanje podjele između Srbije i Hrvatske. Bosna, to trebamo naglasti, ima svoj povijesni i politički narod isto kao Srbija i Hrvatska. Svi ljudi koji su živjeli i koji žive u Bosni, u prošlosti i sadašnjosti,  čine njezin narod bez obzira iz koje su narodne grupe i religijske sljedbe.

U teškoj ratnoj 1993. godini Republika Bosna i Hercegovina bila je izložena otvorenoj dvostrukoj agresiji Miloševićevog i Tuđmanovog režima. Pred očima evropskih vlada srbijanski i hrvatski predsjednik, poslije dogovora u Karađorđevu 1991, organizirali su i u rukavicama provodili destrukciju bosanske države i genocid nad Bošnjacima. R. Karadžić i M. Boban bili su operativci na terenu koji su vjerno služili svojim gospodarima iz susjednih država. Tadeuš Mazovjecki je u Le Mond-u od 30. oktobra 1992. godine kao izvjestitelj o ratu u Bosni rekao da “etničko čišćenje” nije posljedica rata, nego je njegov cilj. Nekoliko mjeseci kasnije, tačnije 2. maja 1993. godine,  britanski premijer John Major napisao je pismo Douglasu Hoggu u kojem kaže:

Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri, mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji, koja se može smatrati “muslimanskom” ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezano za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi s prevarom ”Vance-Owenovim” mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo se ne raseli iz svoje zemlje.

Ovaj užasan stav britanskog premijera predstavlja bolan element surove realnosti antibosanske politike tog vremena. U Ženevi je u januaru 1993. godine objavljen Vance-Owenov plan za mir u Bosni. Plan je podrazumijevao etničku podjelu Republike Bosne i Hercegovine na kantone. To je bio stari projekt iz arsenala antibosanstva, a po kojemu u Bosni treba napraviti odvojene teritorije srpskog naroda i u nekom povoljnom povijesnom trenutku priključiti ih velikoj Srbiji. U tome je i Tuđman vidio šansu da se “podeblja” južni dio Hrvatske.[1]

David Owen je sazvao novu mirovnu konferenciju u Atini 1. maja 1993. godine na kojoj su sudjelovali predstavnici bosanske Vlade i kvislinške skupine, a koje su počeli nazivati “zaraćene strane” prema ženevskom scenariju.[2]

Milošević i Tuđman pripremili su 1993. plan o Bosni kao uniji tri etnički odijeljene republike. U njemu je bila podmetnuta laž da se Bosna sastoji od tri konstitutivne republike za tri naroda, koje “konstituiraju” Bosnu preko svojih “povijesnih teritorija”. Taj plan su preuzeli medijatori Owen i Stoltenberg i ponudili ga Vladi Republike Bosne i Hercegovine. A to je bio jedan od razloga održavanja Sabora u Sarajevu 27. i 28. septembra. Pred bosanskim ljudima bile su dvije mogućnosti: ili da prihvate uništenje – uniju tri republike ili da se nastave boriti za cjelovitu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik Alija Izetbegović iskazao je vlastitu dilemu kazavši: “Preostao nam je izbor između pravedog rata i nepravednog mira, a to je lična drama za svakoga od nas.”

Drugog dana sabora, 28. septembra, usvojena je Deklaracija o vraćanju starog imena za narod. Deklaracijom kao izjavom o odlučnosti da se “narodu vrati njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci”, Sabor je prekinuo višedecenijsko trajanje  manipuliranja bošnjačkim imenom i time okončao identitetnu dramu oko prisiljavanja na opredjeljivanje i neopredjeljivanje. Vraćeno je staro ime narodu, povijesno ime Bošnjak. Akademik Muhamed Filipović tom prilikom je kazao:

Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jeste. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali neće da bude žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnog bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda.

Parafrazirat ću Aliju Isakovića: Ne osjećam više nikakvu potrebu da bilo kome objašnjavam ime jednog starog evropskog naroda i njegovu odanost Bosni. 

Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine  u martu 1994. godine, članom 7, obznanjena je promjena narodnog imena na osnovu volje Bošnjaka. Tamo stoji: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, riječ 'Muslimani', u različitim padežima, zamjenjuje se riječju 'Bošnjaci',  u odgovarajućem padežu”. (Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 6. april1994, broj 8, str. 114.)

Na popisu  stanovništva 2013. godine Bošnjaci su definitivno zaokružili proces vraćanja i očuvanja svoga povijesnog imena te tako okončali dugu agoniju. Preko 50% populacije države Bosne i Hercegovine izjasnilo se da mu je narodno ime Bošnjak, a preko 54% da govori bosanski jezik.

Prateći današnje antibosanske procese vidi se da rat protiv Bosne nije stao i da je nastavljen drugim sredstvima – medijskim, obavještajnim, diplomatskim, ekonomskim. Bošnjaci se i dalje predstavljaju u ružnim slikama i prema njima se odnosi po orijentalističkom stereotipu o Drugom.

Savremena nauka nas uči da moramo napustiti pervertiranu postavku, odnosno laž da je “Bosna jedna od srpskih zemalja” (M. Ekmečić). Povelja Kulina bana iz 1189. godine nije spomenik srpskog jezika. Kralj Tvrtko I Kotromanić nije bio srpski kralj. Husein Gradaščević proglašava 1831. godine autonomiju Bosne kao Bošnjak. Husaga Ćišić nije bio Srbin 1945–1946 kada je pitao za šestu baklju u grbu FNRJ, to jest za Bošnjake i Bosnu. Dakle, stvari koje u nauci prihvatamo kao društeno-povijesne činjenice i dostignuta znanja stoje sasvim drugačije od konstruiranih  naracija koje su nam podmetnute kao najbesramnije laži.

Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti se budućnosti u kojoj će slobodne i nezavisne države osiguravati prosperitet svakom čovjeku, svim građanima. Naša je vizija da Balkan postane prostor mira i slobode u Evropskoj uniji.

Dejtonski mirovni sporazum bio je odlično sredstvo da se zaustavi agresija srbijanskog režima na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali danas mi ne možemo preko Dejtonskog sporazuma praviti državu zasnovanu na “tri plemena” pocijepanu religijom i antibosanskim političkim ideologijama. Bosna mora biti ono što jest, evropska država s ustavom u kojem su  slobodni i ravnopravni građani vrhovna vrijednost.

Čestitam svim Bošnjacima u Bosni i širom svijeta ovaj Dan.

 

U Sarajevu, 28.09.2017. godine

 

[1] Cyrus Vance 1. aprila 1993. podnosi ostavku na mjesto specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija, a na njegovo mjesto 1. maja 1993. dolazi norveški ministar inostranih poslova Torvald Stoltenberg. Bosanska vlada je prvotno prihvatila ovaj plan, ali su ga odbili bosansko-srpski pregovarači i SPC.

[2]Radovan Karadžić nije htio potpisati sporazum u početku, jer nije želio pristati da “Republika Srpska” ostane odsječena. Pritom, David Owen se nadao da će S. Milošević, M. Bulatović i D. Ćosić uticati na Karadžića da potpiše sporazum. Karadžić je, nakon višesatnoga nagovaranja, pristao potpisati sporazum, ali pod uvjetom da ga ratificira Narodna skupština Republike Srpske. Na Palama je 5. maja 1993. sazvana Skupština pobunjeničke skupine, na kojoj su prisustvovali S. Milošević, M. Bulatović, D. Ćosić i grčki premijer Konstantinos Micotakis koji su nagovarali srpske zastupnike da prihvate plan. Međutim, Ratko Mladić je zastupnicima pokazao područja pod kontrolom VRS i područja koje je pobunjenim bosanskim Srbima nudio Vance-Owenov plan. Ovaj plan je nakon toga odbijen, 15./16. maja 1993. godine.